I ove školske godine predstavili smo našu školu na županijskoj razini smotre LiDraNo za literarno, dramsko, novinarsko i radijsko stvaralaštvo osnovnih škola Varaždinske županije. Smotra je održana u Kulturnom centru Ivan Rabuzin u Novom Marofu u organizaciji OŠ Ljubešćica.  

Učenica 4. B razreda Magdalena Vučić uspješno je izvela monolog “Janica i matematika” književnice Sanje Polak. Naša Magdalena osvojila je publiku i stručni žiri izvrsnom glumom, dikcijom, ispravnim akcentima te nevjerojatnom energijom koja je svakome izmamila osmijeh na lice i prisjetila nas školskih matematičkih problema.  

Svojim literarnim radom Najljepše putovanje predstavljala nas je i Ida Grgić, učenica 7. B razreda.  

Čestitamo Magdaleni i Idi na ostvarenom uspjehu kao i svim sudionicima naše škole na školskoj i gradskoj razini Smotre. Ponosni smo na sve naše male i velike glumce i literate te s nestrpljenjem iščekujemo svaki sljedeći trenutak uživanja u njihovim talentima.

U nastavku možete pročitati tekst Ide Grgić, učenice 7.B razreda.

Najljepše putovanje 

 Moji roditelji obožavaju unaprijed dogovarati putovanja, neke poslove i događaje. Ove godine su meni dali da odaberem kamo ćemo ići za Uskrs. Prošle godine išli smo u Sevillu u Španjolskoj, a meni je ove godine palo na pamet da bismo mogli ići na Uskršnji otok, odnosno Rapa Nui. To barem ima logike jer je svojim nazivom povezan s Uskrsom, a čak je i otkriven na Uskrs, 5. travnja 1722. godine. Fora je to što ga na nekim polinezijskim jezicima zovu i Pupak Svijeta i da je nastao na mjestu čak tri vulkana.  

No, da ne duljim… nisam gledala koliko je udaljen od Hrvatske. Na radnom stolu imam kartu svijeta pa sam izmjerila da smo udaljeni točno 27 centimetra i 4 milimetra. Nije mi bilo baš jasno kako je to moguće, no mama mi je rekla da je kupila novu, potpuno ispravnu kartu i da su mjere točne. Kada su mi mama i tata dali da odaberem neko mjesto, odmah su me pitali imam li već neku ideju, a ja sam rekla da nemam, iako sam imala. Tri im dana ništa nisam govorila jer sam tražila neke predivne fotografije i zanimljivosti u knjizi o otocima Čilea. Tamo sam našla dosta zanimljivih informacija, kao na primjer, da imaju kipove zvane moai teške čak 14 tona i da je to jedno od najtajnovitijih mjesta na Zemlji, i to je bilo nešto čime sam ih htjela primamiti na taj otok. 

Taman sam završila s bubanjem svih tih informacija napamet i krenula prema kuhinji kada me tata zaustavio nasred hodnika. Htio je da mu odmah kažem kamo želim ići. Ja sam se samo nasmiješila i rekla mu: „Čekajte me ti i mama u boravku.“ Pogledao me svojom ”nije mi jasno” facom i odjurio do mame. Došli su u boravak i sjeli. Gledali su u mene. Na tri sekunde čula su se samo djeca koja su se vani grudala. Duboko sam udahnula, i počela. Moj je glas bio izrazito optimističan, a njihovi su izrazi lica bili sve više i više zgroženi. Nisam znala zašto!? No, kada sam završila, i mama i tata su me zagrlili i pohvalili za trud. Na prvu mi nije u potpunosti bilo jasno zašto su sad veseli i optimistični, a do maloprije je sve bilo obrnuto, ali kada sam vidjela da su sretni i zadovoljni, bilo mi je drago jer je to značilo da idemo na Rapa Nui. 

Toga trena su mi rekli: „Jako smo ponosni na tebe i zbilja nam je drago što si uložila toliko truda za samo jedan otok, no nažalost mislimo da tamo nećemo moći ići.“ Tišina. Toga trena mi je propao cijeli svijet! Samo sam zakolutala očima i uzdahnula, ali gotovo neprimjetno. No, oni su primijetili. Mama je rekla da je to predaleko i kao da je još nešto htjela reći, ali ja sam se naljutila, prekinula ju i rekla: „U mom je izlaganju bilo točno navedeno koliko je to udaljeno, a nije mi problem ponoviti da je udaljeno 27 centimetra i 4 milimetra!“ Bjesnila sam! Imala sam osjećaj kao da sam govorila zidu!  

Tata je to primijetio i rekao mi: „Znamo mi da je to udaljeno 27,4 centimetra, ili kako si ti rekla 27 centimetara i 4 milimetra, ali to je samo na karti! U stvarnosti, to je udaljeno… čekaj sekundicu… samo da uzmem mobitel… umm… Evo ga! Udaljeni smo preko 17 000 kilometara i preko 20 sati putovanja!“  

Otvorila sam oči toliko da su mi gotovo ispale van! Nisam vjerovala! Srušio mi se već ionako srušeni svijet! Uopće nisam imala riječi… Mama i tata su vidjeli da sam razočarana. 

 Ali ja nisam odustajala! Mislim, napola jesam, ali zapravo sam dobila još bolju ideju. Idemo kod bake! To je najbolje mjesto koje itko može zamisliti. Uskršnji će me otok čekati i jednoga ću dana otići tamo i upoznati moaije. Zasigurno! 

Autorice teksta: učiteljice Mateja Gašparić Prepelić i Ines Ercegovac 

Autorica fotografija: učiteljica Mateja Gašparić Prepelić